Hrvatska, Slovačka i Slovenija na putu ispunjavanja Pariškog sporazuma do 2030.

Samo tri zemlje Europske unije na putu su da ostvare cilj smanjenja ugljičnog otiska po kućanstvu i stanovniku do 2030. godine. Scenariji koji ograničavaju globalno zagrijavanje na 1,5 stupnjeva Celzijusa oslanjaju se na aktivno djelovanje s ciljem smanjenja emisija stakleničkih plinova i skladištenje ugljičnog dioksida iz atmosfere u tlo. Većina tih akcija usmjerene su na industrijsku dekarbonizaciju, no i mi i naša kućanstva morat će promijeniti neke navike, sugeriraju znanstvenici.

Časopis Sustainable Production and Consumption u broju koji izlazi u ožujku ove godine donosi istraživanje znanstvenice Stephanie Cap i suradnika Arjana de Koninga, Arnolda Tukkera i Laure Scherer koje se bavi pitanjem do koje mjere industrijska karbonizacija pomaže smanjiti ugljični otisak kućanstava.

U Istraživanju pokazuju na primjeru 49 zemalja, s fokusom na 27 članica Europske unije, da iako tehnološke promjene mogu značajno smanjiti emisije, smanjenja su u konačnici nedostatna za postizanje cilja od 1,5°C.  

Teško ispunjavanje cilja

Od svih proučavanih regija, njih osam uključujući tri zemlje EU27, nalaze se na dosljednoj putanji ispunjenja cilja ograničenja rasta zatopljenja na 1,5°C samo s tehnološkim napretkom do 2030. godine. Međutim, do 2050. nije predviđeno da će i jedna zemlja ispuniti cilj kompatibilan s Pariškim sporazumom i uspješno ograničiti globalno zatopljenje na 1,5°C, iako će one koje ispune cilj do 2030. biti na putu da lakše i s manje ograničenja ostvare cilj za 2050. godinu.

U scenarijskoj godini 2030. predviđa se da će osam regija, među kojima tri zemlje EU27 imati otiske kućanstava ispod globalnog praga od 1,5°C. To su, redom po uštedi: Indija, Kina, pa regije Azija i Afrika te zemlje Slovačka, Indonezija, Hrvatska i Slovenija. Otisci ovih zemalja, osim Kine i Slovačke, također su unutar njihovih diferenciranih ciljeva emisija za kućanstva u 2030.

Različiti (ne)uspjesi zemalja

Meksiko, Brazil i Rumunjska unutar su ciljane emisije iz kućanstava za svoje zemlje, ali ne ispunjavaju prag na globalnoj razini zbog većeg udjela emisija iz kućanstava u usporedbi drugim zemljama. Predviđa se da niti jedna zemlja neće ispuniti cilj emisija iz kućanstava do 2050. godine. Najmanji otisak kućanstva u 2050. po scenariju ovih znanstvenika imaju Kina, Indija, Slovačka, Bugarska i Turska.

Čak i bez izričite promjene stila života u kućanstvu, prosječni otisak kućanstva u većini zemalja smanjio se u odnosu na razine iz 2015. U EU27 otisci kućanstava po glavi stanovnika najveći su 2015. i najbrže se smanjuju između 2020. i 2030. prije nego što dosegnu najnižu vrijednost 2050., kada bi trebale imati dvostruko manji otisak nego 2015. godine. Otisak se smanjuje za svaku zemlju u EU27.

Međutim, zemlje EU27 koje su 2015. godine imale veći otisak obično ostaju kao zemlje s najvećim otiskom u 2050. Najveće smanjenje primjećujemo u Sloveniji (čak 77 posto), iako je 2015. godine ova zemlja imala prosječni otisak. Rumunjska ima jedan od najnižih otisaka kućanstava 2015. u EU27 i jedno od najmanjih smanjenja do 2050.

Regionalne razlike u otiscima također se smanjuju, budući da se početni otisci u zapadnim i istočnim regijama EU razlikuju za više od dvije tone CO2 po stanovniku 2015. godine, ali konvergiraju na razliku manju od jedne tone po osobi do 2050. godine.

Na globalnoj razini, znanstvenici su uočili apsolutno smanjenje globalnog prosječnog ugljičnog otiska kućanstva s osnovne vrijednosti od 3,56 tone po stanovniku. Globalni prosječni otisak kućanstva po stanovniku ne slijedi striktno linearno smanjenje. To znači da se prosječni ugljični otisak po stanovniku smanjuje do 2030. godine, ali potom ponovno raste do 2050. godine, pod uvjetom da se nastavi politika fokusirana samo na industrijsku dekarbonizaciju, a bez promjene životnih stilova pojedinaca.

Od zemalja u kojima se otisak kućanstva smanjuje, prosječno smanjenje do 2050. iznosi 48 posto. Međutim, otisci kućanstava povećavaju se u odnosu na početnu godinu u sedam zemalja i regija, gdje povećanje potrošnje zbog niskog početnog BDP-a nadmašuje tehnološki razvoj.

Izvor: Zelena Hrvatska