0°C
5°CZaštita prirode NP Plitvička jezera
Zaštita NP Plitvička jezera
Jedno od najstarijih područja naše zaštićene prirode, naš najpoznatiji Nacionalni park Plitvička jezera smješten je u krškom krajoliku Like, podno Seliškog vrha između obronaka Male Kapele, Medveđaka i Ličke Plješivice.
Osobiti predjeli Plitvičkih jezera, vrhunac kreacije viših sila, od šuma, livada, potoka, rječica, jezera, slapova, sedre, škrapa, vrtača, proglašeni su Nacionalnim parkom još daleke 1949. godine, a 1979. godine su zbog svoje jedinstvenosti u svjetskim razmjerima, uvrštena na UNESCO-v Popis svjetske baštine.
Nacionalni park Plitvička jezera obuhvaća površinu od 29.630,77 ha. Važno je napomenuti kako je površina povećana 1997. godine za oko 10 000 hektara radi zaštite cijelog slivnog područja Plitvičkih jezera, što je prihvaćeno i od strane UNESCO-a.
Krški reljef ovdje je dominantan te se odlikuje obiljem jama, špilja i polušpilja, a na površini u vidu brojnih ponikava. Svaka je ponikva posebni ekosustav koji zadržava više vlage nego okolno kamenito područje, s vlastitom biosferom i mikroklimom, dajući svoj doprinos u iznimnoj biološkoj raznolikosti bezvodnog krškog krajolika.
Ponikve su udubljenja u kršu nastala otapanjem vapnenca i dolomita. Mogu biti okruglastog, valjkastog ili ljevkastog oblika različite veličine. Nekada su zbog plodnog tla na kojem je uspijevao ječam, krumpir, kupus i grah, bile hraniteljice kršnih Ličana. Danas su ponikve ugrožene izgradnjom i navlačenjem građevinskog materijala, zemlje i smeća.
Procesom osedravanja, u sinergiji zajedništva kalcijevog karbonata, sedrotvornih mahovina, bakterija i algi nastaje fitogena sedra istkana ostatcima mikroskopskih algi i okamenjenih mahova zapečaćenih u vremenu, čije zajednice rastu uz slapišta tvoreći ovaj jedinstveni „kameni cvijet“, nastao među vodama krša koji predstavlja uvjet opstanka Nacionalnog parka Plitvička jezera.
Sedra, ta krhka tvorevina, podložna je vremenskim utjecajima pa je voda u jednom trenu stvara, a u drugom uz led i sušu razara, stvarajući prepoznatljive i uvijek drugačije slapove.
Izuzetna osjetljivost sedrenih barijera zahtjeva vrlo oprezan pristup i maksimalno ograničenje ljudskih aktivnosti. Drugim riječima, da nema procesa osedravanja ne bi bilo ni slapišta, ni jezera. Dok budu zadovoljeni svi parametri procesa osedravanja trajati će i ova jedinstvena simfonija jezera i slapova.
Neprekinuta saga prirode o ljepoti i prolaznosti vremena započinje izvorima Crne i Bijele rijeke, prenoseći se žuborom i prskanjem vode traje već oko osam tisuća godina, gdje jedinstvena sila prirode podiže savršeno skladne brane, gradi i razgrađuje jezera.
Crna rijeka izvire ispod Kika i teče šumovitim predjelom u smjeru Plitvičkog Ljeskovca. Dno korita joj je na mnogim mjestima pokriveno „crnom“ (zapravo tamno smeđom) mahovinom što joj je među lokalnim stanovnicima i dalo ime.
Bijela rijeka izbija ispod prijevoja Čudin Klanac, mjestimice izbacujući bijeli pijesak.
Obje rijeke spajaju se u Plitvičkom Ljeskovcu u nešto veću Maticu, koja utječe u Prošćansko jezero, prvo po redu plitvičko jezero. Geološka podloga uvjetuje podjelu Plitvičkih jezera na veća Gornja i manja Donja jezera, izdubljena snagom vode u vapnenačkom kanjonu.
Jezera se nastavljaju u nizu od Prošća do Novakovića broda brojeći 16 većih, imenovanih jezera te bezbroj slapova, kaskada, bukova i burgeta.
Od ostalih pritoka treba spomenuti Rječicu koja utječe u jezero Kozjak, najveće plitvičko jezero i potok Plitvicu, čije vode tvore najveći vodopad u Hrvatskoj, Veliki slap. Jezero Kozjak je nastalo neujednačenim rastom sedre, u bližoj prošlosti od dva jezera, danas s visokom podvodnom barijerom nastalom od potopljenog slapa. U tom jezeru smjestio se i jedini plitvički otok, Štefanijin otok.
Vode Plitvičkih jezera i potoka Plitvice ujedinjuju se ispod slapova Sastavaka, obrušavajući se u „kameno udubljenje“ i rađajući rijeku Koranu.
Osim vodenih površina, koje zauzimaju manje od 1 % površine Nacionalnog parka i čine krunu ljepote ovog prirodnog čuda, posebnost ovog područja je raznolik i bogat biljni svijet.
Vode Plitvičkih jezera staništa su potočne pastrve, potočnog raka i raka kamenjara. Danas su pastrve ugrožene vrstama riba koje su nesavjesni i neodgovorni pojedinci unijeli u jezera.
Osobitost i brojnost flore ovog područja, koju čini gotovo preko 1450 vrsta, uvjetovana je nizom ekoloških čimbenika od kojih možemo izdvojiti geografski položaj na granici kontinentalnog i morskog oborinskog režima; planinskog, panonskog i jadranskog prostora, geološku podlogu, strujanje zračnih masa, izloženost terena i razliku u nadmorskoj visini od 800 m. Svi ovi čimbenici uzrokuju na relativno malom geografskom području, pojavu vrsta različitih flornih elemenata: ilirskog, mediteranskog, mediteransko-atlantskog, južnoeuropsko-balkanskog, borealnog i dr.
Endemične vrste zastupljene u flori Parka sa oko 25 različitih vrsta.
Od rijetkih i zanimljivih vrsta treba spomenuti sibirsku jezičnjaču (Ligularia sibirica) kojoj je područje glavnoga areala u srednjoj i istočnoj Aziji, a čije je jedino nalazište u Hrvatskoj upravo u Nacionalnom parku Plitvička jezera.
Zanimljivost Plitvičkih jezera su i cretovi. Jedno od najugroženijih staništa, na kojima rastu biljke mesožderke. Na prijelaznom (acidofilnom) cretu zastupljene su strogo zaštićene vrste okruglolisna rosika (Drosera rotundifolia) i mala mješinka (Utricularia minor).
Rosika (Drosera rotundifolia) sićušna je biljka, okruglih listića posutih gustim, crvenkastim žljezdastim dlakama, koje luče kapljice probavnog soka nalik rosi. Ako sitniji kukac dospije na list, prema mjestu na kojem se nalazi „plijen“ pokrenu se žljezdaste dlačice i oblijepe žrtvu. Dlačice ostaju u tom položaju dok se kukac ne probavi i rosika ne zadovolji svoje potrebe za hranjivim tvarima.
Cretna staništa su na području Hrvatske rijetka, stoga je i okruglolisna rosika iznimno rijetka vrsta.
Na bazofilnim cretovima u sastavu vlažnih dolinskih livada Parka dolazi tustica kukcolovka (Pinguicula vulgaris), strogo zaštićena i kritično ugrožena (CR) vrsta.
Istaknuto mjesto u Parku ima i 60-ak različitih vrsta orhideja ili kaćuna, od kojih treba spomenuti gospinu papučicu (Cypripedium calceolus). Ovaj najljepši europski kaćun, na šumskim staništima NP Plitvička jezera ima najbrojnije dosad poznate populacije u Hrvatskoj.
Biljnim svijetom obiluju naročito prostori livada i pašnjaka koji su uslijed zapuštanja njihove košnje i ispaše zbog odlaska mlađeg stanovništva i napuštanja stočarskog načina života izloženi sukcesiji i obraštanju šumom koja ipak ne obiluje tolikim bogatstvom vrsta kao gorske livade. Da bi se sačuvala krajobrazna raznolikost i bogatstvo biljnih vrsta treba održavati sve zatečene oblike travnjaka kako bi se spriječilo zarastanje tih površina.
Velike travnjačke površine u Parku su Homoljačko polje (1080 ha), Brezovačko polje (oko 960 ha) i Karleušine plase (oko 80 ha).
U šumskoj vegetaciji dominiraju gorska bukova šuma i dinarska šuma bukve i jele. Gorska bukova šuma pridolazi u pojasu od obala jezera do nadmorske visine od 700 m. U sloju drveća dominira bukva, najrasprostranjenija vrsta drveća plitvičkih šuma. Druga po rasprostranjenosti šumska zajednica je dinarska šuma bukve i jele koja dolazi u područjima iznad 700 m/nv.
Osim vrstama iz biljnog i životinjskog svijeta, područje Parka obiluje i vrstama iz carstva gljiva. Dosadašnjim istraživanjima obuhvaćene su gljive iz odjeljka bazidiomiceta (Basidiomycota) i odjeljka askomiceta (Ascomycota). Zabilježeno ih je više od 800 vrsta, što je samo manji dio ukupne bioraznolikosti gljiva koju tek treba istražiti. Bioraznolikost lišajeva na području Parka dosad nije istraživana, no može se pretpostaviti da je velika.